Dakle 1985. godinu dana prije fiatovog preuzimanja predstavljena je nova alfina limuzina srednje klase uglatog klinastog dizajna i napredne mehanike.
Riječ je o Alfi 75. Ime 75 potječe od 75 godina postojanja Alfa Romea. Alfa 75 bila je zadnja alfa sa stražnjim pogonom izuzev maloserijskih sz i rz te stari spider koji je premijeru ipak imao puno prije, ali se zadržao u proizvodnji sve do 94. Alfa 75 često je među alfističkim krugovima jedna od popularnijih, ako ne i najpopularnija pogotovo u švicarskoj, nizozemskoj i njemačkoj upravo zbog toga što je stražnjepogonaš, a opet ne toliko stara kao ostale alfe sa zadnjim pogonom, a uz to nude se jakim motorima koji se priej nisu nudili i pristupačna je za razliku od SZ i RZ.
Za dizajn je bio zaslužan Centro Style Alfa Romeo, a isti je bio u nekoj mjeri zarobljen starom školjkom Alfette iz 1972. Stoga se može uočiti kako vrata u biti potječu od prethodnika giulliete, a okomito prednje staklo daje do znanja da potječe iz nekog drugog vremena. Uski trag kotača je također kvario dizajn. Sve to ima svoje razloge. Alfa je pod državnim vlasništvom ipak bila zapostavljena, zbog krize novca za razvoj nove platorme jednostavno nije bilo i sva sreća da je ono iz prošlih vremena u svoje doba bilo nedostižno napredno (motori, podvozje...) pa je u 80-im još uvijek bio na razini, a još i dan danas drži vodu po pitanju performansi i voznih osobina. Klinasti dizajn uočen je već na prethodnicima alfetti i giulietti, ali na 75 je najviše došao do izražaja.
U to vrijeme postojala je još i alfa 90, malčice veća od 75 na gotovo jednakim mehaničkim komponenetama i također školjki alfette. Alfa je to objašnjavala riječima da je 90 auto za ozbiljnije ljude koji preferiraju veću udobnost dok je 75 bila više agresivnija i dinamičnija sportska limuzina, makar neke veće razlike mehanički gledano nije bilo. 75 je postigla puno veći uspjeh i popularnost od 90 koja se proizvodila svega 2 godine. Osim kilinastog dizajna auto je imao izražajan tužno-namršteni pogled koji je zaista bio pojava u retrovizoru pogotovo sa širim gumama i tvorničkim setom spoilera koji se od 87. nudi serijski od 2,0 Twin Spark modela na dalje. Taj set nudio je decentne pragove i rubove blatobrana uz stražnji mali spoiler koje je zamjenjivao lajsnu kod jeftinijih modela. Nakon redizajna auto dobiva drugačiju haubu sa ispupčenim središnjim dijelom, masku u boji karoserije, crvena stražnja svjetla i tonirana stakla. Branici su bili u boji karoserije jedino ako ste kupili nešto jače od 1.8 ili ste uzeli tamno sivu boju karoserije. Prednja svjetl asu za razliku od 33 i 164 imalu suprotan kut unutarnjih stranica, tako da izraz prednjeg dijela nije bio nasmiješen već ozbiljniji i otužniji. Verzije America imale su ružne i teške odnosno povećane branike koji su nagrđivale liniju. Desni retrovisor je bio dodatna oprema na slabijim modelima što nije bilo baš pametno.
Dizajn interijera pratio je vanjštinu sa puno uglova i oštrih rubova. Položaj radia je bio katastrofalan, na samom dnu konzole ispred ručice mjanjača, iznad njega bile su komande ventilacije, opet na lošem mjestu, pogotovo ako je ručica bila u 1, 2 ili 5. brzini zagarntirano je bio otežano rukovanje ventilacije. Ali zato je je pepeljara dobila počasno mjesto na vrhu konzole. Na vrhu se također nalazio i svojevrstni bord computer sa indikatorima neispravnosti raznih funkcija. Uz standardan okretomjer auto je i imao jednu korisnu stvarčicu indikator pritiska ulja. Instrumenti nisu bili pregledni bog zna kako jer ih je zaklanjao trokrakoi volan koji se nakon redizajna podešava i po dubini, prije samo po visini. Auto se nudio sa centralnim zaključavanjem i prednjim prozorima na struju u seriji. Prekidači prozora bili su smješteni kod unutarnjeg retrovizora špto je bilo dosta nergonomski jer je trebalo dizati ruku svaki put. Avionska ručna kočnica U oblika isto tako nije bila za svakoga. Ukratko interijer je bio ergonomska katastrofa, al to istinske alfine kupce to nije previše diralo. Prostora je bilo zadovoljavajuće, posebno na zadnjoj klupi koja je imala izdašan naslon sa integriranim naslonima za glavu. Kombinacija navedenog dugog naslona koji ide preko stražnje police + visok zadak pružali su svojevrstan osjećaj zaštićenosti. Primjerice onaj tko se vozi iza vas nije imao baš neki pogled na ono što se događa u autu za razliku od drugih auta tog doba. To je itekako utjecalo an preglednost unatrag , a tu su još i široki nosači krova. Na sredini stropa nalazilo se veliko svjetlo plus malo svjetlo za kartu koje je bilo i naprijed kod retrovisora. Tako da je strop bio dosta popunjen nekakvim elementima koje su podizale svojevrstan luksuz u ugodan osjećaj straga. Međutim po sredini je kardanski tunel oduzimao prostor za noge. Za razliku od stražnjeg prednji nasloni sjedala bili su jednostavno prekratki i za prosječno visoke osobe. Sjedal su bila malo naglašeniej školjkasta i prilično mekana presvuučena kavlitetnom tkaninom , posebice ona od velura čija je tkanina neotporna na poderotine makar prešli 500 000, međutim spužva ne prati kvalitetu tkanine tako da su moguća izobličenja što je i normalno za veliku kilometražu. Gornji dio konzole bio je izrađen od kvalitetne crne ili nakon redizajna tamno sive mekane plastike dok je donji dio konzole bio zadovoljavajuće kvalitete, al ipak nije pratio goornji dio niti je bio pretjerano otporan na ogrebotine. Obloge vrata bile su od istog materijala kao i gornji dio armature, al pretinaca u vratima nije billo. Ispred suvozača konzola se uvlačila prema staklu i pružala više prostora. Sve u svemu interijer je bio meta kritika iako niej bio baš tako loš, sa stanovišta vozača sve je to nekako sjedalo na svoje mjesto i meni lično pružao je jedan fini osjećaj zaštićenosti, instrumentni dio konzole produžava se do sredine kokpita, dok je centralni dio vrlo izdašno dimenzioniran. Između prednjih siceva nalazili su se pretinci te koristan pretinac unutar ručne U kočnice čiji poklopac je bio obložen tapecirungom i služio je kao odmorište za ruku. Ta stavrčica nudila se samo s jačim motorima. Koliko god interijer bio neergonosmki riješen bio gotov ispunjemn raznim elemntima koji su obogaćivali unutrašnjost i niste imali onaj jeftin osjećaj osiromašenosti interijra. Što se tiče same sastavljenosti interijera ona je bila jako dobra sve ej bilo čvrsto skopljeno osim malih nosača prekidača oko brzinomjera i okretomjera koji nisu bili bog zna kako učvršćeni tako da ste ih rukom mogli stragati bez po muke. No to i nije tako stražno s obzirom da ste istom rukom mogli strgati cijelu centralnu konzolu na nekim kompaktima tog doba. Dakle priče o nekvaliteti interijera kod alfe 75 uopće ne stoje i za to doba bio je sasvim na razini.
